Roditeljski “sidhi” i krvava glava

Sidhiji su u jogijskom žargonu naziv za moći – poput materijalizacije predmeta, levitacije, bilokacije i sl. U našoj obitelji se često šalimo, iako ustvari to nije šala nego ozbiljna stvar – da roditelji imaju poseban sidhi – roditeljski sidhi.

Kakva je to supermoć?

To je onaj nelagodni osjećaj u trbuhu (ili u manipur chakri) kad znate da je nečeg dosta i da će se, ukoliko ne prekinemo aktivnost ili ne odemo kući ili na što nas već taj osjećaj navodi, nešto loše dogoditi.

Taj se osjećaj ne ignorira i kad se on izvuče kao argument, dijete bezpogovorno sluša.

Međutim, kao i za jako puno toga, često su roditelji krivi osobito majke – “rođene” krive pa tako sam i ja jako kriva za nemili događaj prije dva dana.

Moja velika kćer otišla je s bratićem i nonom van, u susjedstvo – prošetati pse i malo na dječje igralište. Kad tako odu obično ih nema pola sata, najduže sat vremena. No ovaj put ih nije bilo dulje…Kako smo mi u obitelji poznati kao čudaci s čudnim navadama, nisam poslušala samu sebe – ne bi li bar jednom bila “normalna” i odlučila sam ne nazvati ih i ne reći im da dođu odmah doma. Htjela sam kontra svih osjećaja nelagode, brige i nemira opustiti se i ne brinuti – stvarno probati biti kao drugi, normalna i vjerovati da su stvari pod kontrolom i kad mene nema blizu.

Uključila sam grijalicu u kupatilu – jer je nedjeljom kupanje praćeno pranjem kose i rezanjem noktiju, i čekala…čekala….čekala…nema ih…

Ostajem dosljedna odluci da neću nazvati, da ću imati povjerenja, biti “kao drugi”,….

silazim s bebom dolje, već je noć. Bebi se spava, hoće cicati. Stavljam ju na cicu i dok ona doji i trepće sporo kao da će svaki čas utonuti u san, čujem moju veliku tj. njen smijeh pred kućom. Huh, stigli su, evo mi je :-).

Sekundu kasnije čujem nonin “JAAOOOO!!!” i krik moje velike od kojeg su mi se doslovce noge presjekle. Sjedim na fotelji za dojenje, malena i dalje cica, noge ne mogu pomaknuti…Čujem njene korake – ide gore – plač kakav BAŠ NIKAD nisam prije čula, otvara vrata ja nekako dolazim s malenom na rukama – ona plače užasno “Mama, boli, mama,  boli,…”, ruke joj krvave. Panično pogledom pretražujem po njoj – otkud ide ta krv. Ona se okrene a ono kosa i vrat natopljeni krvlju, znate onaj miris krvi, ona toplina krvi, ufffff….Ono najgore je što NE VIDIM otkud ide, jer sve je mokro i svugdje je kosa! Onda je meni, po prvi puta u životu, pozlilo. Osjećala sam da ću se srušiti i zagrlila sam ju i legla s njom na kauč dok ne dođem k sebi. Onda smo išle da ju otuširam i isperem kosu da uopće vidim što je. Racio mi je skroz radio, pa sam zaključila obzirom da ne povraća, ne gubi se, umiruje se, krv ne lipti,…da nije zapravo strašno. Priča mi kako je to bilo – pala je na guzicu i unatrag glavom trupila u zid.

Kraj priče je da ju je muž, koji je u međuvremenu došao doma, odveo na kirurgiju, dobila je jedan šav i sad nosi smješnu mrežicu na glavi i mali zavojić. Danas je bila na previjanju, sve je ok, šav je lijep.

 

Poanta priče je ustvari za mene, ali eto možda nekom bude od koristi…Vjeruj sebi! Vjeruj svojim instinktima!

Ovo je po stoti put potvrdilo da majka najbolje može sačuvati svoju djecu, mi smo jedno, veza među nama je dok god smo žive.

I, naravno, njeguj i poštuj roditeljski Sidhi.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s