Pravo na mamu

Ovaj me tekst vjerojatno neće učiniti omiljenom niti popularnom no tema me tišti i misli mi se lijepe oko nje, pa ću ju malo razraditi.

Naime stalno me muči u zadnje vrijeme jedno pitanje – a to je kako to da su srca majki sve više nalik kamenju čvrste, nepokolebljive, neosjetljive strukture? Što je to što nam se dogodilo kao dušama, kao bićima koja imaju osjećaje i sposobna su za empatiju? Zašto naša sebičnost ide tako daleko da smo u stanju gaziti preko onih najmanjih i najnedužnijih leđa pod izlikom stotine opravdanja samo da bismo zadovoljili svoje potrebe?

Moja mlađa kćer ima 17 mjeseci. Jedna je od rijetkih malenih koja nije u jaslicama, s tetom čuvalicom ili s bakom/nonom. Ponovno prolazimo s njom iste društvene susrete koje smo prolazili s njenom starijom sestrom no ono što me istinski šokira je da su se stvari uspjele promjeniti na još gore u samo nekoliko godina.
Naime, kad je moja velika imala godinu i po, dvije često smo vani sretali djecu njene dobi (češće no što ih srećemo sada) i uvijek su svi pozitivno reagirali što ne ide u jaslice iako bi nadodali – ali naravno s tri godine će u vrtić (što mi je tada bilo iritantno jer su te riječi za mene prazne riječi bez istinskog značenja – riječi poput “socijalizacije”). Tada je neka zamišljena granica, vjerojatno medijski potaknuta onim “prve tri su najvažnije” bila tri godine. Do tada je bilo potpuno legitimno bivati sa svojim djetetom, pružati mu ljubav, pažnju, vrijeme. Imala su djeca pravo trebati majku ili barem ne trebati instituciju da ih “socijalizira”. S tri godine se već očekivalo da imaju svoj život, da su samostalni, da netko drugi brine o njima i njihovim potrebama barem četvrtinu ( a najčešće i dvostruko više) njihovog budnog vremena. Tada mi je ta granica bila besmislena, sad kad smo ju probili još besmislenija jer potrebe moje prve nisu bile puno različite s dvije ili s tri. Negdje oko pete godine je postala prirodno i samoinicijativno manje željna mene a više željna djece, drugih ljudi, itd. A tek sad sa sedam je ta potreba jasno sazrijela – kad joj zaista nisam potrebna na taj način na koji sam bila do sedme. Njeno snalaženje u školi, u odnosima, s odraslima i djecom, rješavanje obaveza itd. su potrvdili sve moje pretpostavke o institucionaliziranoj brizi za djecu. Da je to upravo to – institucija za brigu o djeci. Jaslice i vrtići nisu obrazovne ustanove poput škole. Nego ustanove za brigu. A briga uključuje i puno više od obrazovanja, ona uključuje pažnju, ljubav, nježnost, zainteresiranost. I sve ono što ne mogu reći da vidim pri našim čestim susretima s grupama djece i njihovim skrbnicima iz institucije. Neki dan sam vidjela kako teta iz vrtića vozi jedno dijete u kolicima, toliko je maleno da niti ne hoda. Srce mi se stisnulo. Ništa toj djeci ne fali – fizički, ne.
Ali duboko vjerujem da je temeljno dječje pravo – pravo na mamu. Da je mama dostupna dok god to djetetu treba. A ne da mediji, stručnjaci, naše pametovanje i potrebe određuju kad to dijete ne bi više trebalo željeti mamu.
Ono što je novo je da se granica pomaknula u tih par godina s tri na jednu. Pa se već sad priča o socijalizaciji kad se govori o jednogodišnjacima! Nevjerojatno ali istinito. Prestala kampanja prve tri, sad je granica pomaknuta pa djeca trebaju biti samostalna već od jedne. Kako tužno. Tužno je da se u svemu tome ne pitamo o emocionalnom razvoju djece, o tome što njima znači standard, jaslice ili mama. Zabrinjavajuće je da postoji stotinu naizgled opravdanih razloga da se dijete odvoji od mame i da će naše ludo potrošačko društvo svaki uvažiti. A period lomljenja djeteta da pristane na naše sjajne zamisli (koje su i za njegovo dobro) nazivamo stručno “adaptacija” i kažemo da je normalna. Normalna je jer djeca imaju nepomućen osjećaj za ispravno, za prirodno i normalno je da se bore prihvatiti ono što nije u programu njihovog malenog bića.
Odraz stanja svijesti je i izjava jedne hrvatske mlade glumice koju sam neki dan pročitala i koja me ponovno potaknula na promišljanje ove teme. Ta glumica je rodila prije nekoliko tjedana i ne može opisati svoju neizmjernu ljubav i zaljubljenost u svoje dijete. Istovremeno se vraća na posao kad to maleno voljeno napuni tri mjeseca. Kaže – ona i muž dat će sve od sebe da dijete izraste u emocionalno stabilnu osobu. Život je takav da će se, evo već morati odvojiti, ali to će dijete kažu uvijek imati njihovu bezuvjetnu ljubav.
Što znači ta riječ ljubav u ovom kontekstu?????
Kako dijete od tri mjeseca doživljava našu bezuvjetnu ljubav?
Što to dajemo kad dajemo sve od sebe djetetu istovremeno ga ostavljajući na brizi profesionalcu?
Nadam se da ipak neka majčinska srca znaju zašto nije dobro odvojiti dijete od njihovog jedinog utočišta, jedinog temelja i izvora u ovom svijetu dok ono samo ne krene sretno u svoje odvajanje.

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s