Nomadska krv

Obično me rane zakopane negdje u nesvjesno zaskoče onda kad najmanje to očekujem. Tako sam danas, sasvim slučajno, nabasala na fotografiju na kojoj je bila jedna obitelj koju poznajem. Definiraju se kao “travellersi”. Inače su iz nama daleke zemlje, čak s nekog sasvim drugog kontintenta, imaju troje djece i po nekim stvarima su zapravo dosta slični našoj obitelji. Jednom su nas posjetili ovdje u Puli, kad su bili na proputovanju po Europi nakon kojeg su se planirali smiriti, ne zato jer svi baš to žele, nego jer jedan od sinova želi barem srednju školu završiti u komadu, na jednom mjestu. Još su tada razmišljali dal će to jedno mjesto biti u Kini ili u Australiji… Općenito sam bila prilično oduševljena njima, osobito klincima koji su pravi kozmopoliti, i još k tome prilično zreli za svoje godine, obrazovani i jako pristojni. Najviše me se dojmilo što su samoinicijativno očistili za sobom nakon jela i pospremili sve igračke prije no što su otišli, iako im stvarno to nitko nije ni rekao ni dao ikakav znak da to učine… Opušteni i doma u cijelom svijetu, sušta su suprotnost ljudima koji žive u Istri. Istrijani koji ne vide more s prozora, često ga ne vide godinama. Oni koji žive svega par kilometara prema unutrašnjosti, ne idu ni ljeti ni zimi do mora. Takvi su. Istarski hrastovi s čvrstim i dubokim korijenjem.

Jednom mi je jedna astrologinja, a kasnije i ostali, rekla kako imam nomadske krvi. Da će moj čitav život biti obilježen putovanjima. I priznajem, uvijek me više privlačila torba na ramenu nego pregača no moj je život skrenuo u tom neprivlačnom smjeru. Zato me oneraspoloži kad vidim nekog tko predstavlja taj moj silom potisnut dio. Ono gdje se najbolje osjećam je – aerodrom. Samo kad se sjetim kad sam jednom putovala sama za Indiju. Bečki aerodrom, međunarodni odlasci, taj osjećaj da ljudi s kojima sjedim u istoj prostoriji će za koji sat biti na sasvim drugim dijelovima planete – neki u New Delhiju, neki u New Yorku, neki u Tokiu,… Prekrasan osjećaj slobode kretanja.

U životu sam selila nebrojeno puta i ustvari je ovo gdje sad živim najdulji period življenja na istoj adresi – skoro pa 13 godina. Generalno se čini da s tim nemam nikakav problem, no eto ponekad me malo ipak zažulja, ponekad kao da zapuše neki vjetar, nomadski, koji bi me najradije otpuhao nekamo daleko…

169

I opet, kao i kod većine izbora u majčinstvo, vraćamo se na pitanje odricanja. Kad smo sa spomenutom obitelji malo više razgovarali ono što smo čuli malo je narušilo tu savršenu sliku slobode izbora… naime, muž je rekao da on apsolutno nije tip koji voli putovanja. Sinovi su rekli da im je dosta seljenja, stalno novih nedovršenih prijateljstava, uvijek pune kuće gostiju,… Nisam mogla a ne pitati majku obitelji – pa koji je onda razlog tolikih putovanja i selidbi. Njen odgovor je bio “Moj nemir”.

Njen nemir.

Očito je onda bilo tko se čega odrekao u čitavoj toj priči. I opet me to vratilo na moj izbor zatomljivanja “travellera” u sebi, moje svjesno ignoriranje nomadske krvi koja teče u mojim samskarama jer ne bih mogla nikako prihvatiti niti podnijeti da se bilo tko drugi odriče radi zadovoljenja mene…

Ipak, dosta često putujemo. Nije baš da ne vidimo svijeta. Barem jednom godišnje u Češku, barem jednom u Mađarsku, bili smo svi skupa u Indiji,… A jednog dana, kad moje izbivanje ne bude nikom nanosilo bol, tko zna… Možda nomadska krv nađe svoju zadovoljštinu, tko zna u kojem obliku…

209

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s