Kao što sam obećala, prenijet ću vam iskustvo objavljivanja knjige korak po korak.
Prvi dio tiče se, naravno, samog pisanja knjige. Ukoliko vas zanima ova tema gotovo je sigurno da imate afinitet za pisanje i da vaša priča samo čeka da ju prepoznate i napišete. Moje iskustvo nije bogato – samo je jedna knjiga u pitanju zasad, no reći ću vam kako je to bilo u slučaju te knjige a što se može dosta općenito primjeniti.
1. strast – interes
Vjerojatno najvažnija komponenta je imati strast ili snažni interes za određenu tematiku. U mom slučaju to je bio snažni dugogodišnji interes za pitanje rađanja. To znači da vam je užitak, a nimalo naporno, čitati i slušati i pričati o TOJ temi. Kad se time bavite, vrijeme ne postoji a kad o tome pričate ako vas ne zaustave, to može trajati satima. Takva je strast rezultirala raznim akcijama od kojih je jedna bila i iščitavanje priča o rađanju i shvaćanje da će dragocjeni uratci pasti u zaborav ako ih netko ne objedini i objavi. Kako godinama nitko to nije učinio, osjećala sam kao da je to moja misija – ne želja – nego nešto što moram učiniti. Kad osjećate takav impuls, motivacija je vrlo snažna i zapravo prepreka nema. Ako se i pojave ta je motivacija toliko snažna da jednostavno samelje sve pred sobom i ide naprijed.
2. pisanje, pisanje, pisanje
Ako se bilo što na ovom svijetu želi kvalitetno raditi, potrebna je vježba. Da bih napisala jedan članak koji neće imati suvišnih riječi, koji će imati lijepe i smislene konstrukcije rečenica, koji će biti zaokružena cjelina, moram puno pisati. Često to činim zapravo mentalno jer ne stignem drugačije, no onda kad imam malo mira za razmišljanje (ne nužno kad sam sama u tišini – to je često negdje uz dječju graju ali dok su moja djeca zabavljena nečim drugim a ne sa mnom, recimo, gradnjom u pijesku) tada stvaram okosnice tekstova. “Vidim” ih napisane – uvod, zaplet, vrhunac, rasplet, zaključak,…Slažem ih puno puta i preslagujem prije no što konačno te misli složim na papir/ekran. Više volim papir a praktično češće završim na ekranu, no nevažno je. Jer glavnina procesa se ne događa ionako u trenutku dok to slažem u materijalni oblik.
3. kontinuirani rad
Ukoliko zaista želite nešto uobličiti, preporučljivo je raditi redovno. Nakon što ste mjesecima ili čak godinama črčkarali i piskarali i razmišljali i promišljali, dođe trenutak kad sve treba posložiti po nekom redoslijedu koji će i drugima biti zanimljiv i razumljiv. Tada preporučam svakodnevni rad, pa makar i pola sata svaki dan, ali zaista svaki dan. To ima nevjerojatnu snagu i nakon nekog vremena, osobito ako je taj rad u isto doba dana, čini se kao da te riječi teku same od sebe. Kao da sami sebe programirate da u to određeno vrijeme ulazite u određeni modus razmišljanja i to činite bez napora.
4. slušajte druge – testni čitači
Bez srama i bez kompleksa dobro je osobi od povjerenja a koja će biti iskrena, dati vlastiti uradak na čitanje. Ne samo da će on/a to moći objektivnije sagledati nego će se i u vama dogoditi neki proces i sami ćete početi drugačije promatrati vlastiti rad. Tako kad nakon tuđeg čitanja ponovno i sami pročitate svoje retke, oni više neće biti isti. A onda je na vama da ih mijenjate ako treba.
MamaAsparagus 